Radio drama Treći program Hrvatskoga radija

Posljednji radiodramski tekst i posljednja režija Mladena Rutića, jednog od najvažnijih imena Dramskog programa Hrvatsklog radija, napisan je kao psihogram glavnog lica, Marte M., čiji život u obilju i dokolici maska je za samoću i promašenost. Rutić je i tada (rujan-listopad 2020.) i u razini teksta i režije vidio uhom osjetljivo gradeći dva plana - onaj vanjski i unutrašnji. Autoreferencijalno komentiranje medija poigravanje je koje usložnjava cijeli uradak kao ironični podtekst u kojem se zrcale svekolike napukline stvarnosti.
Glume: Jelena Miholjević i Kruno Šarić. Redatelj: Mladen Rutić; ton majstorica: Lana Deban i skladatelj: Maro Market. Urednica: Lada Martinac Kralj

Charlotte Perkins Gillman: Žute tapete/ Američka spisateljica i feministica, Charlotte Perkins Gillman, u pripovijetci „The Yellow Wallpaper“ (1892.) sugestivno ulazi u svijet ženske psihe i drskom ironijom razotkriva naličje svijeta u kojem muška dominacija ne dozvoljava ženi da prigrli bilo kakvu ulogu osim one koja joj zadata tvrdom patrijahalnom tradicijom. Pripovijetka, pa tako i naša radijska dramatizacija, pisana je u prvom licu, iz rakursa žene čiju psihičku labilnost suprug, inače liječnik, liječi posvemašnjom izolacijom. Došavši u iznajmljenu i vrlo neobičnu kuću žena sebe spašava pisanjem koje skriva od svih, ali se i opsesivno vezuje za promatranje zidnih tapeta u sobi. Pripovijetka se smatra važnim djelom rane feminističke književnosti zbog ilustracije stavova o fizičkom i psihičkom zdravlju žene u 19. stoljeću, no i danas „Žute tapete“ otkrivamo kao slojevitu literaturu koja oslikava gušenje slobode pojedinca dok traži izlaz za svoje narušeno mentalno zdravlje, te borbu protiv stereotipa. U glavnoj ulozi: Nikolina Prkačin. Režiju potpisuje Hana Veček, dramatizaciju urednica Lada Martinac Kralj; skladatelj: Maro Market. U ostalim ulogama: Dado Ćosić, Petra Svrta, Lidija Penić Grgaš.

1750 grama (prema predstavi Zagrebačkog kazališta mladih Eichmann u Jeruzalemu) / Kazališni koncept (redatelj: Jernej Lorenci) dovodi pred gledatelje osam glumaca koji (u svoje ime) komentiraju suđenje nacističkom zločincu, Adolfu Eichmannu, te dokumente, knjige i filmove koje su, pripremajući se za rad, glumci morali pročitati i gledati da bi se bavili ovim slučajem i temom koja iz njega proizlazi – porijeklom i prirodom zla. Radijski projekt redatelja Petra Vujačića svjedoči o njihovim iskazima zadržavajući dokumentarnost stila, te pretvarajući mikrofon u svjedoka njihovog glumačkog i osobnog nastupa. Minimalnim uplivom glazbe (skladatelj: Davor Rocco) i efekata (ton majstor: Dalibor Piskrec) ovaj audio dokument postaje zahvaljujući svojoj svedenosti izrazito sugestivan i bolan, te potpuno nova struktura i žanr. Mikrofon se pokazuje kao moćno sredstvo bilježenja misli, a još više emocije.
Igraju: Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničanin, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić

H. Barbusse: Pisam supruzi/ Henri Barbusse, na početku rata, 1914 godine, ima reputaciju pisca i urednika, star je 41 godinu i deklarirani pacifist koji ipak odlazi u rat smatrajući da mu je dužnost braniti francusku domovinu. Dok se bori na prvoj liniji ili radi u pozadini, u sanitetu, piše neprestance pisma supruzi, fotografira i piše prozu koju postupno uobličava u romanesknu građu. Smatra da je arhiviranje ratne strahote način borbe protiv svih budućih ratova. No, u svemu tome dolazi i do duboke spoznaje o ljudskoj gluposti koja će vrlo vjerojatno već za dvadesetak godina dovesti do nove svjetske klaonice, te prokazuje nacionalizam kao put koji vodi tome.

Davor Špišić: Žena himna / Životopis Paule von Preradović (1887. – 1951.), austrijske književnice, unuke Petra Preradovića i autorice austrijske himne, dao je povod Davoru Špišiću za pisanje dramskog teksta „Žena himna“ za koji je prošle godine dobio prvu nagradu na natječaju „Marin Držić“. Naime, život Paule Preradović oblikovali su turbulentna povijesna događanja (razdoblje na prijelazu dva stoljeća, raspad Austro Ugarskog carstva, razdoblje dva svjetska rata, nastanak dviju diktatura), pa se i same intencije teksta razvijaju na dvije razine: intimnoj i epskoj. No, Špišić se odlučio za metaforičnu zgusnutost u kojoj znak postaje sve – i lice, i kostim, i rekvizita, i didaskalija, da bi koncentrirao pozornost na povijesni tijek i njegovu neumoljivu snagu koja izaziva oblikovanje velikih karaktera i talenata. Redatelj Petar Vujačić transponirao je „Ženu himnu“ na postavkama koje uključuju maksimalnu uronjenost u medij zvuka i sa svojim suradnicima – ton majstorom Tomislavom Šamecom i skladateljem Davorom Roccom – uronio u aoscijativnu i znakovitu radiofonsku mrežu. Uspješnost postupka podržana je preciznom, nadahnutom igrom glumačkog ansambla. U ulozi Paule Preradović: Karmen Sunčana Lovrić, Iskra Jirska i Katarina Bistrović Darvaš; Helena: Barbara Prpić, Dušan: Darko Milas; Gerda: Mia Krajcar; Irina: Marija Tadić; glas: Tomislav Martić.

Konstantin Levin - drugo glavno lice velikog romana. Priča u čijem životu postoje dvije konstante - uporno propitivanje smisla, te ljubav prema Kiti Ščerbackoj. Uz prvi dio ovog diptiha (u kojem smo pratili Anu kroz razdoblje potpunog rastrojstva koje je odvodi u smrt) ovaj nam drugi dio baziran na liniji Konstantina Levina upotpunjuje uvid u strukturu velikog djela, jer, napomenimo, veliki pisac Levina i Anu Karenjinu neposredno povezuje tek u jednom jedinom susretu. Radijska dramatizacija je strukturirana po slikama između kojih se proteže dulji vremenski period, no sve je povezano Levinovim monolozima i ljubavnim osjećanjem prema Kiti. Redateljica Stephanie Jamnicky s ton majstoricom Lanom Deban potražila je uporište u gradnji realističke zvučne slike koja nas svojom preciznošću odvodi u predjele ruskog sela devetnaestog stoljeća, dok je glazba Mare Marketa, skladana za ovu priliku, nježna i čeznutljiva nadogradnja.